30.3.12

Jednostavni pečeni krompir

Krompir. Volim ga u svakom obliku. Ovako ga pravim obično kada nemam puno vremena za kuhanje, ali sam kod kuće i imam puno vremena da "pazim" dok se peče.

Sastojci:
  • krompir
  • vegeta
  • ulje
Priprema:
  • Krompir ogulite, operite i narežite na kriške.
  • Tepsiju namažite uljem, poredajte krompir, pospite vegetom i po želji prelijte sa još malo ulja.
  • Pokrijte aluminijskom folijom i pecite na 220 stepeni 30 min, zatim skinite foliju (pazite da vas ne oprži para!), smanjite vatru i pecite dok ne porumeni (također oko 30 min).
Serviranje:
  • Može se koristiti kao prilog uz meso ili ribu (u tom slučaju preporučujem manje ulja).
  • Ja ga najviše volim kao samostalno jelo, uz pavlaku i salatu.




Dodatne informacije:
http://www.coolinarika.com/namirnica/krumpir/

29.3.12

Restoran Labud

Odlučite li se nešto prigristi ili popiti kafu na Vrelu Bosne, a ne volite ćevape sa štandova, nemate baš puno izbora osim ako ste ponijeli termosicu i sendviče. Restoran Labud jedini je ugostiteljski objekat u blizini (iako već odavno lickaju onaj kod parkinga, ali ne sjećam se da sam ga ikad vidjela otvorenog).

Labud je prije nekoliko godina renoviran, tako da je sada poprilično fensi mjesto. U zimskim danima interesantan detalj je otvoreni kamin u sredini koji osim što lijepo grije i fenomenalno izgleda, daje objektu jedan fini sloj elegancije koji mu inače jako nedostaje. Da njega nema, čovjek bi se komotno mogao uživjeti da se odjednom obreo u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Ali pogled kroz prozor kompenzuje sve ostalo. Ljetna bašta je malo modernije namještena i ima prednost da osim pogleda možete uživati i u čistom zraku, cvrkutu ptica i pogledavati na eventualnu djecu koju eventualno ostavite da se igraju u parkiću preko puta. Usluga je ljubazna i profesionalna. Ponekad malo spora, ali treba uzeti u obzir da obično radi samo jedan konobar pa mu nije lahko.

Hrana je klasična bosanska. Mnogo mesa i neinventivne salate, a ono malo od drugog spada u priloge. Ali uglavnom je veoma ukusna, posebno riba koju izvade je iz vode onda kad je naručite. To mene doduše najčešće demotiviše da je naručim, bude mi žao riba. :) Za druge kafe ne znam, ali ako ste ljubitelj Nesa radije naručite čaj. :) Cijene su očekivano povisoke, ali da se probrati ponešto za svačiji džep.


28.3.12

Moji prvi vrtlarski koraci

Prošlu subotu provela sam vrtlareći. Uz grnčarstvo sam zavoljela miris i dodir zemlje, tako da sam jedva čekala da zarijem ruke u crnicu i posadim svoje prve balkonske cvjećkice kupljene dan ranije. Obzirom da pojma nisam imala o sadnji (osim što sam prošle godine presadila četiri kaktusa iz jedne saksije u drugu), pozvala sam u pomoć svoju najbolju učiteljicu kad su u pitanju takve aktivnosti - mamu.

Osim cvijeća, posadila sam sjemenje paradajza i ljute papričice. Nakon kontemplacije o suncu i vodi, došao je red na sjemenke. I ranije sam znala iz čega rastu biljke. Ali mislim da sam po prvi put uistinu postala svjesna koliko je jedno sjeme sićušno u trenutku kada sam uzela da ga posadim. I koliko je veličanstven proces njegovog rasta u odraslu biljku. Tako sam uzbuđena što sam ušuškala 18 malenih beba u zemlju! Jedva čekam da ih vidim kako rastu!

Jeste li vi već nešto posadili?












27.3.12

Moj rođendan

Danas mi je rođendan. Znam da je običaj da se čestita "slavljeniku", iako nemam pojma zašto - ne vidim koja je njegova zasluga. :) Zato ću ja danas da uradim nešto drugačije.

Hvala Bogu na svim ovim godinama koje mi je poklonio, na svim lijepim i onim manje lijepim ali poučnim trenucima. Da mi ih podari još onoliko koliko će biti produktivne i dobre, u kojima ću rasti na Njegovo zadovoljstvo, biti od koristi Njegovim stvorenjima, slijediti Njegov put i makar malkice promijeniti svijet nabolje.

Hvala mojim roditeljima koji su mi pružili mi toliko nesebične ljubavi. Da im u godinama koje dolaze uzvratim makar pola :) i budem oslonac, radost i inspiracija.

Hvala mome dragom koji mi je život obojio nekim novim nijansama. Da zajedno naslikamo još mnoštvo šarenih slika. Da njegovim manama budem makar onoliko dobra zakrpa i njegovim vrlinama makar onoliko dobra nadopuna koliko je on mojima.

Hvala svim mojim dragim prijateljima koji su od onih koji iz godine u godinu o(p)staju. Da nikada ne izdam njihovo povjerenje i da im uzvratim podrškom, ljubavlju i razumijevanjem. Da još mnogo od ovoga života podijelimo.

Hvala neznancima čije duše moja duša prepozna, koji me inspirišu i daju mi krila. Da s mojim letom i svima njima naraste po jedan novi par. Da još mnogo novih horizonata otkrijemo zajedno.

Hvala i onima koji su tu samo zato da bih od njih naučila životne lekcije. Da pronađu prave vrijednosti, istinsku sreću i rahatluk.

Uz maminu tortu i miris mog najdražeg cvijeća, sretan vam moj rođendan!


26.3.12

Nijema muzika, mađioničar i supa

Gledala sam zanimljiv film prošle sedmice. Zanimljiv ne samo zato što sam prvi put bila u Kriterionu, koji je ispao solidno ok (sjećam se peripetija kada se grupa ljudi borila da od starog Kina Tesla napravi prvo art kino u Sarajevu) i ne samo zato što je to bio nijemi film (koji nije baš potpuno nijem nego ga prati muzika).

L'illusionniste je animirani film o jednom mađioničaru i jednoj djevojci, navodno nastao prema scenariju francuskog glumca i režisera Jacquesa Tatija koji ga je napisao svojoj kćerki.

Pun je poruka, skoro da se po jedna može izvući svakih nekoliko minuta. Najviše me se dojmila ona da mađioničari postoje, ma kakvu vam poruku na stolu ostavili lažni razočarenjaci u život. Pravi mađioničari su obični mali ljudi, koji se bore da svako jutro ustanu iz kreveta i zarade novac za one koje vole, a koji se ne prodaju za ono što malo vrijedi. Koji vole ljude i životinje, blagi su, saosjećajni, mudri. Koji znaju napravito sjaj u nečijim očima. Koji se vole igrati. I koji se ne boje stalno počinjati ispočetka, ma koliko šanse naizgled bile protiv njih.

I ona da nikada ne treba podcjenjivati vrijednost jedne supe koju odnesete komšiji.
http://www.youtube.com/watch?v=A7Cp2C5GQ8w#t=4m41s



25.3.12

Prirodni sokovi, Kuća prirode, njam!

Kad ja idem u kupovinu obično pregledam sve redom, detaljno čitam etikete sa sastojcima, zanima me ko je proizvođač, ko uvoznik, upoređujem ne samo cijene nego i kvalitetu proizvoda, uvijek primjetim kad se pojavi nešto novo na policama marketa. Uz to sam ljubitelj svega prirodnog - organsko svježe voće i povrće, džemovi, sokovi, sirupi, med, sir, čajevi, gljive - ako je prirodno, kupujem (obzirom da sam sa vlasitim uzgojem i pravljenjem nidokle :))!

Kako sam samo uzbuđena bila kad sam na policama sa sokovima otkrila Asove i Careve! Novi u raji, cijenom značajno jeftiniji od srbijanske konkurencije, bare-bare sa hrvatskom, ali mnogo veći izbor okusa. U prvoj iteraciji sam ih ponijela samo dva, od grožđa i jabuke, probe radi. Jer nije se jednom desilo da se potpuno razočaram. Ali pošto sam dobro promotrila pakovanje, etiketu, sastav, izgled - imala sam osjećaj da će ovoga puta biti drugačije. I nisam se prevarila, sokovi su odlični! Iz svakog gutljaja progovara ljubav i pažnja sa kojom su napravljeni, a na svakoj boci je vidljiv trud koji je uložen da bi u najboljem stanju došli do moje čaše. Sada već redovno, pored navedena dva, kupujem i mrkvu, a povremeno i dunju i višnju. I još uvijek ih nisam sve ni probala!

Tako sam sretna kada ne moram da biram između potrošačkog patriotizma i kvalitete proizvoda, jer sokovi su domaći, bosanski proizvod! Kuća prirode nalazi se u Kaknju i nastala je očito kao konkretan iskorak nekoga sa lijepim snom. Gospodin koji je vlasnik mi je odgovorio na mail podrške, govoreći da mu je trebalo 6 godina da se odluči na osnivanje biznisa. Složit ćete se da je na današnjem vaktu potrebna velika hrabrost za tako nešto. No, kako svaki dobar proizvod sam sebe prodaje - sa 5000 litara prije dvije godine, potražnja je navodno porasla na 200.000 litara dogovorenih za 2012. Nadam se da to neće uticati na kvalitetu.

Preporučujem svim srcem, meni su ovi sokovi postali najdraži jutarnji napitak za energiju!





Dodatne informacije:

24.3.12

Pasta Zen, mjesto neobičnih jela

Sjećam se kad sam prvi put vidjela reklamu za Pasta Zen na fejsu. Pomislila sam kako to mora da je ultra zabavno mjesto čim je nekome palo na pamet da u ponudu stavi nešto što se zove sushi palačinke i zen raketa. :)

I nisam se prevarila. Pasta Zen je vrlo lahko i vrlo brzo postala jedno od mjesta koja su mi prirasla srcu. A takva obično biram za stalna mjesta za okupljanja sa ovom ili onom ekipom (jest, imam puno ekipa, šta ću kad sam društvena :)). Najdraža jela su mi lazanje (koje su izgleda trajno skinute sa menija) i mediteranske paste, neponovljive sushi palačinke (obično uzimam čokoladne, ali od nedavno sam počela cijeniti i one sa marmeladom), a od pića biram sok od jabuke (cijeđeni naravno, jer bilo bi šteta ne popiti nešto cijeđeno u Pasta Zenu) i nezaobilazni čoko Nescafe. Pasta Zen je jedno od ukupno 5-6 mjesta u gradu na kojima znaju napraviti dobar Nes. Izbor obuhvata još svakakva azijska, mediteranska i meksička jela, pizze i neobične sokove. Cijene su poprilično paprene, tako da nije neko mjesto za svaki dan, ali ako ste ponekad spremni platiti malo više za dobar izlazak u restoran, vjerujem da se nećete pokajati.

Enterijer je elegantan, prirodan i jednostavan, ali ne i dosadan. Detalji poput mini stolnih lampi ili pribora za jelo koji donose u saksijama (izgleda stvarno originalno i praktično, iako zvuči malo čudno) baš onako lijepo dopunjavaju cjelokupni dojam. Ljeti je otvorena i zelena bašta, koja izgleda kao prava zen bašta - onako nekako umirujuće i rashlađujuće, puno svježeg kisika iz biljaka. Mislim da tamo još nisam sjedila. 

Nedavno se promijenio vlasnik i cijela postava zaposlenika, što se odrazilo i na ukus hrane koji je malo drugačiji nego što smo mi stalni gosti navikli. Ali nadam se da se neće dogoditi da naše zen utočište nestane. Bila bih jako tužna da moram tražiti novo. 




I da, ako nekad naletite na ekipu koja vodi dubokoumne razgovore a onda se glasno smije sve dok ne "zatvori kafanu", vrlo moguće da je to moja ekipa. Ovim putem ih posebno pozdravljam. Sretan je onaj ko ima svoju Zen Ekipu. <3

Dodatne informacije:
https://www.facebook.com/PastaZen (iako izgleda da se stranica više ne održava)

23.3.12

Proljeće je tu, živite li ga?

Treba se čovjek potruditi da nađe vremena i volje za uživanje u svim datim mu blagodatima. Ponajviše onim prirodnim, u prirodi, iz prirode. Malim stvarima, koje nit su male nit su stvari.

Biti u društvu a šutjeti kako ne bi pokvario razgovor.

Žmiriti i upijati sunce, pustiti ga da uđe u svaku poru lica nakon ledenih zimskih vjetrova, da ugrije kapke kao kad ih se umorne liječi medom. Naćuliti uši da čuju kapi koje skakuću niz vodopad, tihe i malehne, a onda ih čuti sve zajedno, onako moćne i gromoglasne kad su u skupini.

Vidjeti u mislima kako će se to sunce i ta voda udružiti da podignu maleno sjemenje u krasne velike biljke za samo nekoliko mjeseci.

Onda razaznati cvrkut šumskih ptičica koje na svoj milozvučni način slave Onoga koji je stvorio svu tu ljepotu kojom su okružene.

Uživati u žamoru djece u obližnjem parku.

Od srca se nasmijati onim blesavim psima koji kao pomahnitali jurcaju za štapom.

Podijeliti radost prvih šafrana koji su izvirili ispod lišća i svojom intenzivnom ljubičastom bojom dovikuju našim očima da se proljeće probudilo.

To je razgovor koji nije razgovor, čaj koji nije čaj i pauza koja nije pauza. To je nešto sasvim drugo. I ne mogu vam objasniti šta, kao što ne bih mogla nekome objasniti okus novog voća ako ga nikada nije probao. To je jedno umijeće koje morate naučiti sami. A onaj ko to ne želi, zaista je siromašan!


22.3.12

Miriše jasmin

Imam raznog omiljenog cvijeća. I raznih omiljenih mirisa. Ali miris jasmina nešto je najdivnije što su moje nosnice ikad razaznale! Tako sam se obradovala kad sam ga neki dan namirisala u šetnji a onda njime i ukrasila dom. Žao mi je samo što se miris ne može uslikati i prenijeti kroz virtuelni svijet, da sa vama podijelim malo od te ljepote. Mmmm...

I zna li neko kako se zove ovo žuto cvijeće? Njega sam dodala u aranžman radi boje. :)


Usput budi rečeno, mislim da ovakvi nježni cvjetovi najbolje dođu do izražaja u što jednostavnijoj vazi, ili čak običnoj staklenoj čaši. Dovoljan su ukras sami sebi. Sorry na noćnoj fotografiji, dok se ja nakanim da uslikam dok ima sunca, uvenut će mi cvijeće. :)

21.3.12

Moderni domaći lijek za bolno grlo

Što sam starija sve manje pribjegavam gutanju tableta (ranije je bilo daj šta god da se popije, samo da odmah prođe). Još uvijek odbijam sirće, senf i bijeli luk, ali rado prihvatam savjete za (ostale) domaće pripravke koji mogu pomoći u liječenju bolesti.

Ovaj me oduševio i svaki put kad me boli grlo skoro da se obradujem što je došlo vrijeme za - mlijeko sa Bronhijem. :) Instant olakšanje i smirenje u grlu zagarantovano! Posebno je efikasno ujutro, da grlo dođe sebi nakon noćnog kašlja i da se bolestan čovjek energizira prije novog radnog dana. A ja ga pijem i navečer pred spavanje. Recept je jednostavan: ukuhajte mlijeko sa Bronhijem i popijte vruće. Zavisno od raspoloženja, ja stavim 5-10 bombona na šolju nemasnog mlijeka (1,5%). Savjetujem da počnete sa manjim brojem dok ne nađete svoju mjeru. Ukuhavanje također možete prilagoditi svojim potrebama: ili ostavite na slaboj vatri da se istopi samo ili pojačajte vatru uz stalno miješanje dok se bombone ne istope.


20.3.12

Da li ste pinterestantni?

U web moru, za mene je najveće otkriće poslije facebooka definitivno jedan portal koji osim što je brilijantan u svojoj jednostavnosti (mislim da bi ga i moja mama lahko naučila koristiti samo da je uspijem zainteresovati), umjesto da me čini ovisnom o kompjuteru (ako je ikako moguće mene učiniti više ovisnom) ima potpuno suprotan efekat - budi u meni želju da se napokon "otkačim" i odem napraviti nešto super, lijepo, kreativno, šareno, korisno i veselo!

Pinterest je realizacija genijalne ideje da pribodete (Pin) svoje interese na ploču (otud baš Boards umjesto kategorija). Slika govori umjesto hiljadu riječi. I univerzalna je - nisu nam potrebni jezici da bismo se sporazumjeli sa ljudima iz drugih krajeva svijeta. Pa su se ljudi koji su osmislili Pinterest dosjetili da bi se sve što nas zanima moglo utefteriti u grafičkom obliku - bilo da se radi o slikama ili fotografijama, uz poneko uputstvo u komentaru ili sadržano u samoj slici ili fotografiji. Baš kao kad pribodete fotografiju ili porukicu na plutanu ploču. 

Bilo da se odlučite registrovati i čuvati "svoje" pinove ili da ostanete povremeni posmatrač tuđih, vjerujem da će vam Pinterest donijeti inspiraciju, mnoštvo ideja, veselje i unijeti osvježenje u dnevno surfanje.


19.3.12

Dal Padrino, bijela pizza i ljuti sos

U Dal Padrinu sam posljednji put jela dok se nalazio pored Brasila, znači prije jedno 10 godina. :) Ali sad kako pišem recenzije (hvala Selma za novu riječ u mom bosanskom rječniku :)) namjerno biram nestandardna mjesta za isprobavanje.

Vjerujem da je dosta vas subotu iskoristilo za đir po čaršiji i da ste bili dio one gužvancije. Ja gužvu ne volim, pa sam se kretala sporednim ulicama (što mi ovoga puta i nije puno pomoglo) - zato je Dal Padrino bio super izbor za miran ručak. Jelo mi se nešto sirasto pa sam se odlučila za pizzu 4 sira, koja je kod Kuma potpuno bijela, a dragi je jeo njoke. Napomena: ljuti sos je stvarno ljut! :)

Usluga je super-duper spidi Gonzales brza. Doduše, bilo je jako malo gostiju, ali znam za mjesta na kojima sam dobila prve sijede čekajući jelo u praznoj prostoriji. Cijene prihvatljive, ni jeftine ni skupe koliko sam mogla vidjeti brzim skeniranjem menija, a izbor obuhvata uglavnom talijansku kuhinju (pizze i paste), te sendviče i još neka mesnata jela po narudžbi. Prostor je simpatično šaren i prilagođen za veći broj ljudi (znam da je poznat po krcatosti u večenjim satima), konobar prijateljski nastrojen. Šta još? Bašta je izgledala primamljivo, okupana prvim proljetnim suncem, ali nisam se ohrabrila da sjedim vani - pogled kroz prozor iz tople prostorije bio je sasvim dovoljan.


18.3.12

Začinsko bilje u kućnoj varijanti

Kad god gledam neke fensi emisije o kuhanju pođe me ah za njihovim svježim začinima iz saksije. Prošle sam godine eksperimentalno zbavila par saksija i poredala ih na prozorsku dasku. Uopšte nisu teške za održavanje - svaka biljka ima neke svoje potrebe kad je u pitanju sunce i voda, ali ja sam ih sve samo zaljevala onoliko koliko sam vidjela da piju. I držala ih cijelo ljeto na južnoj strani. Svaki put kad bih sjela na balkon da pijem kafu, mirisi bi me podsjetili na Jadran. Kad bih se nakanila da kuham ili spremim neku salaticu, samo bih čupnula koji listić ili grančicu i imala bih odlično začinjeno jelo.

Zato sam, kad mi je drug neki dan rekao da je u OBI-u začinsko bilje na akciji 3,90KM po komadu, odmah zbavila par lončića za ovu godinu - kadulju, lavandu, timijan i ružmarin. U ponudi je još i melisa (ali nju ne poznajem dovoljno, pa nisam rizikovala) i metvica (ali su bile većinom suhe, pa nisam uzela). Bosiljak još očito nije aktuelan, ali svakako imam onoga od prošle godine - možda i naraste ponovo. 

Nije da je to tema ovdje, ali možda da spomenem da sam uz začinsko bilje kupila i jednu jagodu, probe radi. :) I, prema vrlo pametnom savjetu poznanice - orhideju bez cvjetova. Tada su, naime, 2-3 puta jeftinije, a novi cvjetovi bi se trebali pojaviti za par sedmica. Ja sam svoju kupila za 7,90KM i dobila sam keramičku saksiju gratis od ljubazne tete koja mi je objasnila kako se orhideje pravilno održavaju.

Proglašavam sezonu kućnog vrtlarstva otvorenom. :)



Dodatne informacije:

16.3.12

Sreli se Jupiter i Venera na mom nebu

Jupiter je peti planet od Sunca, strašni olujni gigant koji se vrti ogromnim brzinama i svojom magnetosferom drži na okupu mnoštvo mjeseca. Venera je nježna Zemljina planeta-sestra, druga po redu od Sunca, od kojeg nikada ne odluta predaleko. Poslije Mjeseca, Venera i Jupiter su većinom dva najsjajnija objekta koja se mogu vidjeti sa Zemlje.

Neki dan na TV-u čiko iz Astronomskog društva Orion priča kako će na Mejtašu postaviti teleskope da se može posmatrati njihov susret koji je ovih večeri aktuelan na našem nebu. Pogledala sam oblake, prisjetila se da nisam baš najboljeg zdravstvenog stanja ovih dana i samo tužno uzdahnula što ću to propustiti.

A onda, u večerašnjoj šetnji, zapazih kako je nebo divno bistro i prelijepih boja. I primjetih kako dvije tačke na nebu neuobičajeno sjaje. "Vidi, vidi kako su divne ove zvijezde!", povikah dragom. "To nisu zvijezde, to su svemirski tanjiri.", odgovori mi šaljivdžija. A onda shvatih kako sam sretna. Nema on pojma, to su se Jupiter i Venera nacalili da mi ispune želju.

Pogledajte u akšamsko doba prema Zapadu, možda i vaše srce ispune radošću jedne od narednih večeri. :)


Sendvič za ponijeti

Ne znam za vas, ali meni su više stvarno dodijali ručkovi po restoranima / fast food-ovima / picerijama i inim varijantama objekata za prehranu u toku radnog vremena. Većinom se i ne može naći baš neka ukusna i jeftina hrana, a i kad može - dosadi čovjeku da stalno jede jedno te isto. Osim toga, kad sama napravim ručak, makar znam šta sam stavila u njega.

Zasad sam se bazirala na sendviče i salate. I onda sam naišla na vječiti problem kesa - svaki dan po dva sendviča = 2 kese. To je oko 40 kesa mjesečno! Korištenje jedne kese više puta je stvarno malo zahmetli (morale bi se prati), tako da sam zaključila da je pronalaženje odgovarajućih kutija za sendviče jedino dobro rješenje.

Po marketima sam vidjela samo jeftinu kinesku plastiku koja uopšte nije izgledala kvalitetno ni privlačno. A onda mi je mama dala jednu od svojih Tupperware kutija. Toliko mi se svidjela da sam odlučila kupiti još jednu istu, tako da i čoek i ja imamo po jednu = 0 kesa za sendviče. :) Uz ovo spakujem neku salatu, po bananu ili čokoladicu i imam super ručak za manje para a ukusniji od kupovnog. I pauzu za ručak koju možemo iskoristiti za šetnju ili (sad dok je vani hladno) uopšte ne izaći vani.

Kutije su vrlo praktične - veličina im je taman dovoljna za poveći sendvič, imaju simpa način zatvaranja, dobro dihtuju, peru se u mašini bez ikakvih problema. Ova mamina je stara već preko 5 godina i još uvijek izgleda identično kao kad je kupljena - nije izblijedila boja, nije se iskrivila, nema nekih pretjeranih ogrebotina. Jedina mana je što dolaze u pakovanju po tri (što utiče na cijenu), različitih veličina, ali i ove manje su iskoristive - recimo za držanje sapuna kad se ide na put, ili za neke slatkiše.




Dodatne informacije:

15.3.12

Kurs izrade čestitki, jeee

Imam još jedan novi hobi - izrada čestitki! :) Dobro, tek sam napravila jednu jedinu, i to sa unaprijed pripremljenim izrezotinama i definisanim izgledom. Ali, napokon sam napravila tu prvu! 

Da pojasnim, ima jedno sigurno 10 godina da pravljenje čestitki čuči u mojoj glavi. Čak sam jednom prilikom i napravila neke draftove sa suhim cvijećem, ali nisam tome nikad ozbiljno pristupila. Šteta, da sam tada ustrajala na bar nekim od svojih ideja koje sada oživljavam (i pritom ne mislim samo na čestitke), ko zna kojim bih se sve kreativnim poslovima bavila možda i van slobodnog vremena. Ali nikad nije kasno da se počne! Zato sam prije par mjeseci počela da prikupljam materijal. U kesi u koju ga trpam ima svega. Fale mi samo tzv. rezači, jer ih se nema kupiti kod nas. No tu su papiri, naljepnice, makazice, ljepila, trakice, mašnice i još sijaset điđa. Ali nikako se nisam mogla pokrenuti. Možda što je taj prvi korak najteži, ili možda jer nisam imala samopouzdanja. 

I onda sam nabasala na kurs izrade čestitki. :) Subotom je, a taman sam druge stvari od subote uspjela isprebacivati u radne dane. Ove mi je subote bilo dodatno teško nakaniti se da idem jer sam toliko željna pidžamanja uz TV. Ali nekako sam osjećala da je to neki prelomni momenat - ili ću jednom napokon početi ili neću. I počeh. Uz domaće braunije, čaj, dvije nove "kolegice" i učiteljicu Lauru. Nije loše, zar ne? :)





14.3.12

Pokloni i orasi

Jeste li znali da vrane lete i do 12km da pronađu orahe, a zatim se ponekad i satima trude na vrlo inteligentne načine da ih izvuku iz ljuske kako bi u njima uživale? 

Vozim se i šaltam radio stanice. Na BIR-u emisija o poklonima - zašto poklanjamo, šta nama predstavljaju pokloni, da li ih radije darujemo ili primamo. Zanimljiva tema za razmišljanje. No ono najbitnije što je meni bilo suđeno da po prvi put čujem jedna je izreka: Ko ne vidi na orahu, ne vidi ni na tovaru. Ona je zaključila lekciju koju učim prethodnih dana.

A lekcija je ona o zahvalnosti u priči o poklonima. U toj priči ja sam negativac. Nije da ne volim poklone, upravo suprotno - ali znam biti užasna ako mi neko ne utrefi poklon. A kad se malo porazmisli (posebno ako te na to podstakne blaga osoba puna razumijevanja), suština poklona je u pažnji koju jedna osoba ukazuje drugoj. U ljubavi koja kroz poklon nalazi svoj izraz. I samo je to važno. Sve ostalo je sporedno.

Zato, ako ste imalo kao ja, pogledajte malo te orahe prije nego što ih zdrobite, uočit ćete koliko su vrijedni. Ako ne vjerujete, pitajte vrane.

13.3.12

Prvo iskoristi mene

U pokušajima da budem što produktivnija u kuhinji, te da što manje hrane bacam (eh, da bar uspijem jednom dostići stepen da se nikada više ništa ne baci!), uvijek sam u potrazi za novim savjetima i idejama. Neke od taktika koje koristim su:

Stvari redam prema roku trajanja - one sa kasnijim datumom pozadi, one sa ranijim naprijed. 

Ako je jedan namaz (ili par namaza) kratkog vijeka otvoren, ne otvaram novi iako je možda primamljivijeg ukusa. Isto vrijedi i za sve drugo što je kratkog vijeka trajanja nakon što se otvori.

Na frižideru imam listu stvari koje su unutra (dobro, nemam živaca da popisujem baš sve, ali sve zaleđeno je tu, pošto mi nikako nije na oku i često nemam pojma šta se sve krije po ladicama). Kad poželim nešto da kuham ili kad se razmišljam šta trebam kupiti, prvo pregledam listu. Cilj je iskoristiti ono što već imam.

Ako se bliži istek roka trajanja, a vidim da neću stići iskoristiti neku namirnicu, proslijedim je nekome od porodice ili prijatelja. A može se i donirati na nekoj od akcija gdje se prikuplja hrana za siromašne (naravno ako rok ne ističe baš sutra, ili možda i u tom slučaju ali uz porukicu na papiriću).

I na kraju, još jedna genijalna ideja, koja služi da me niko ne mora pitati "A koje se mlijeko koristi?" u trenucima kad se slučajno načnu dva. :)


12.3.12

Nečije smeće je nečije blago

O 8. martu možda nekom drugom prilikom. Slavile ga ili ne slavile, sigurna sam da nas većina završi sa ponekim buketom cvijeća. Pročitah da Svjetlo poziva žene da doniraju osušene bukete jer im oni predstavljaju "blago" od kojeg na radionicama prave điđe koje prodaju na štandovima i tako finansiraju nove radionice.

Svjetlo inače okuplja mlade sa umanjenim intelektualnim sposobnostima na jedan pozitivan i kreativan način. Kad god ih sretnem potrudim se da kupim neku sitnicu i što je još bitnije, da progovorim koju s tim ljudima - od njih se puno toga može naučiti.

Na stranu što ne znam koliko od tog osušenog cvijeća je zaista upotrebljivo u dekorativne svrhe, ipak ne mogu a da se ne zapitam: da li su i koliko umanjene naše duševne sposobnosti kada je naše smeće njihovo blago?


11.3.12

Život je suviše kratak da bismo pili obične čajeve

Izreku iz naslova pročitah u torte-i-to koje odnedavno u ponudi imaju Franz & Sophie čajeve. Možda nekad sastavim review (koja je naša riječ za ovo? i nemojte mi reći da je kritika) za oboje. Ali ne sad. :) Vidjevši to tako fino sročeno, dobila sam ideju da napišem nešto o "svojim" čajevima.

Kod nas je nekako čaj simbol za bolest - nanu pijemo kad nas boli stomak, kamilicu s puno meda i limuna kad smo prehlađeni, one gorke travuljine kad patimo od nečeg ozbiljnijeg. Tako je bilo i sa mnom. Prvi čaj u kojem sam istinski uživala bio je Frank-ov čaj sa šumskim voćem petkom u 6.30 ujutro, prije predčasa. Nakon srednjoškolskih dana rijetko sam posezala za ovim napitkom, osim što sam se u par navrata navukla na kupovne ledene čajeve, ali oni svakako baš i ne spadaju u čajeve, nego u "čajeve".

A onda sam jednog popodneva u Ljubljani nabasala na Cha. To je jedno malo carstvo čajeva - koji se kupuju "na vagu", uz kompletnu prateću opremu - porculanske šolje, razne vrste cjediljki, kandirani šećer sa cimetom ili vanilijom. I bila je to ljubav na prvi miris. Kući sam se vratila sa punom kesom poklona za sebe i drage osobe i moji rituali uživanja u čajevima su počeli. (Franz & Sophie je naša verzija Cha-a.)

Danas imam čitavu kolekciju, po jedan za svako doba dana i svako raspoloženje. Ima tu onih u filter vrećicama, ali zbilja kvalitetnog ukusa. Neki su suveniri sa putovanja. Ostali su omiljeni mojim omiljenim ljudima pa su kao takvi našli svoje mjesto na polici. I slažem se sa izjavom iz naslova, život je suviše dragocjen da bismo propustili da uživamo u čajevima. Uz malo truda, pijenje čaja začas postaje uživanje ne samo za sva čula nego i za čitavo tijelo, a Boga mi i za dušu. "Sve u jedan".


Dodatne informacije:

10.3.12

Druga kuća

Ja sam ona osoba koja uvijek prva u raji skonta nova mjesta. I to ne bilo kakva, nego ona slatka, mala, udobna mjesta za uživanciju, sa prijateljski raspoloženim konobarima, ukusnom hranom, kafom napravljenom s ljubavlju i enterijerom koji ima dušu.

Druga kuća je takvo mjesto. Ošmekala sam je prije nekog vremena, ali prilika da je i posjetim ukazala se tek jedne večeri koja je bila namijenjena kafo-večeri za oraspoloživanje prijateljice. Njenu glavobolju otklonila je čokoladna torta uz kafu, a moju dvodnevnu glad za normalnim obrokom zadovoljio je rižoto s piletinom i karijem. Za vrlo povoljnu cijenu. Druga posjeta imala je oblik brzinske večere poslije posla i potvrdila je prvobitni dojam o brzini kojom se naručena hrana pojavi na stolu. A ta brzina je zaista impresivna obzirom da sam uzela piletinu punjenu sirom i začinima koja, kao i rižoto od prethodnog puta, spada u jela po narudžbi. I njena cijena je sasvim ok.

Iako izgleda kao neki precijenjeni restoran, mislim da Druga kuća to nije. Drago mi je da je neko toliko truda uložio u pomalo luksuzan enterijer, a cijene na meniju ostavio dovoljno niskima da osigura solidnu popunjenost rajom prosječne kupovne moći. Bez kompromisa na kvaliteti usluge. Doduše, restoran je friško otvoren, pa to treba uzeti s rezervom i dati vremenu da pokaže svoje. Zanimljiva mi je podjela prostora na zasebne "odjeljke", od kojih svaki ima neki svoj šarm - jedan podsjeća na neku baštu u šumi, drugi na udobne kafiće iz američkih serija, treći je ultra šminkerski restoran, a moj omiljeni (da, već imam omiljeni :)) je ovaj sa visokim sjedalicama. Vjerujem da roditeljima dodatnu vrijednost predstavlja i igraonica za djecu u sklopu objekta, koja je na vidiku a solidno zvučno izolirana.

Male zamjerke idu za solidnu zapušenost (to doduše vjerovatno ima veze s time što je moja prijateljica  bila jedan od "zagađivača") i činjenicu da sam prilikom prve posjete sjedila ogrnuta jaknom, jer slabo grijanje nije bilo baš primjereno niskoj vanjskoj temperaturi.

No svakako se radujem isprobavanju ostalih điđa sa podužeg menija i budućim druženjima s prijateljima. I razjašnjavanjima kad na nečije "Đesi?" odgovorim sa "U Drugoj kući." :)



Dodatne informacije:

9.3.12

Nasjeckaj čim kupiš

Jedan od problema s kojima muku mučim u kuhinji je činjenica da kad mi se kuha, nemam dovoljno vremena (crkoh brate od gladi ili imam pola sata vremena prije nego što gosti zazvone na vrata), pa mi džaba sve one lijepe điđe koje čame u kredencu, frižideru ili špajzu čekajući da zablistaju. I smlatim neko jelo, pa mi poslije bude žao. Nije da i ta brzinska jela nemaju svoje prednosti i ljepotu, ali imam toliko ideja za neke fensi šmensi obroke, a vala ni sastojaka mi obično ne fali.


Zato sam odlučila da razvijem taktiku. I onako jedno veče sedmično imam rezervisano za kupovinu i preslagivanje hrane po kući, pa sam na to odlučila da dodam pola sata vremena za sjeckanje, pripremu i pakovanje. Kakvo? Pa takvo da umjesto da držim pileće filete upakovane kako su kupljeni u onoj tacnici, lijepo ih očistim i izrežem, pa spakujem u led - kad ih poželim napraviti, mogu ih baciti pravo na tavu ili odlediti za 15-tak minuta. Uslikala sam još i gljive koje sam kanila nasjeckati, ali sam skontala da će se tako brže pokvariti, a njih i onako nije puno zahmetli nasjeckati dok se nešto (npr. piletina) krčka. I pola karfiola koji stoji već neko vrijeme, koji sam kanila izrezati pa zalediti, ali sam se predomislila i samo ga stavila razrezanom stranom u kutiju pa u frižider.


A danas sam se odvažila da kupim i celer. Celerčinu tačnije. Mislim, nije da znam koje veličine je normalni celer, možda je stvarno uvijek velik, ali meni se i ovaj najmanji koji sam našla na polici učinio prevelikim. Još uvijek pojma nemam šta ću praviti od njega, ali ruke mi i sad, 2 sata nakon sjeckanja, miruše na njega. Njam! Helem, bilo je izazov kako ga spakovati da bude frišak i spreman za kuhanje, ali snašla sam se. 


Kako vi "pakujete" hranu?