29.10.12

Eindhoven - dio drugi: Staklene perle i heklani lusteri

Jutro. Ledeno ali sunčano. Opet taj vjetar koji prolazi kroz kosti, ali raspuše mozak za tili čas.

Kraljevski doručak uz topli čaj. Struganje leda sa šajbe BIHAMK-ovom karticom (sramota, Bosanci otišli na put u zimski vakat bez opreme za čišćenje leda :D). I dan može da počne!

Od toliko događaja koje sam sebi zadala da posjetim na Dutch Design Week-u dok je dragi zauzet svojom konferencijom pojma nisam imala s kojim da počnem. Workshop izrade nakita bio mi je u vrhu liste, i na koju sam radnju nabasala čim sam izašla iz bibija koji sam parkirala na nasumično odabran parking u centru? Janissima Concept Store - sa workshop-om izrade nakita! :) Sad, da sam nešto plaho novo o izradi nakita naučila, i nisam - ali iskombinovati prave boje i veličine kuglica, poredati ih na pravi način tako da se dobije lijepa narukvica i nije tako lako kako na prvu izgleda. Ili možda samo nisam bila raspoložena. No krajnji rezultat su dvije prave jesenje narukvice od staklenih perli koje sam si sama napravila. :)

Provela sam u istoj radnji još vremena - kontemplirajući o tome kako je divno vidjeti mlade ljude koji su napravili interesantne stvari inspirisane onim što imaju oko sebe i šta li je to potrebno da se kod nas ljude više podstakne na nešto takvo. Cura koja je dio tima i s kojom sam dugo razgovarala predložila mi je da otvorim školu za dizajn. O kako li je lijepo biti toliko nesputan u razmišljanjima! :) Ali idejom concept store-a bi se možda i moglo pozabaviti. Zamislite - Buchkurish Concept Store!

Šta sam još tu vidjela? Glinene posude koje liče na morske ježeve i điđe sa ptičicama, ručno naslikanim a zatim kompjuterski dorađenim i isprintanim na eko-pamuk. Skupo za kupiti, ali možda ne nemoguće za napraviti sam. Ako ništa drugo, predivna inspiracija.

Na istom mjestu - Pinkie patisserie sa neodoljivim muffinima sa jabukom i cimetom i curom koja osim što ih prodaje rado diskutuje o dizajnu. Na ulici iznenađenje - prolazi Mini sa nekakvom džinovskom olovkom pričvršćenom na krov. Dok ga pratim pogledom, mimoilazi se sa hodajućom zvijezdom. Čekaj, to je drugi Mini za koji je zvijezda pričvršćena! Izgleda da je sve u Eindhovenu ovih dana u znaku dizajna. :)

Vrijeme leti, a nedjeljom ne rade prodavnice, pa sam ostatak subotnjeg popodneva provela u potrazi za papirnicom sa điđama i onako generalno upijajući atmosferu po prepunim ulicama i shopping centrima. 

Neobična arhitektura, moderna i meni nekako potpuno nova i nepoznata. 

Heklani lusteri, hm, e to ću baš probati sama da napravim.

Bicikliiiiii! Jedan sa prelijepom korpom, zamišljam šta bih sve u njoj vozila. Onda drugi sa ultra cool šarenim bisagama, e to bi bilo praktično nabaviti. Treći u prelijepoj nijansi ljubičaste, uh, sad se već teško mogu odlučiti koji bih sebi zapikala.

Balkon sa staklenom ogradom na kojoj se ogleda susjedno drvo. Ko kaže da zgrade moraju biti dosadne?

Za obrok (ručak i večera u jednom) sendvič sa lososom, extra large cijeđena narandža i pita sa jagodama. Njam. (Toliko sam bila gladna da mi nije ni na kraj pameti bilo da fotografišem dok nisam ispraznila tanjir. :D)

Svega nečega izmiješano, kako to obično biva pri prvom susretu sa nekim novim gradom. Ne pretjerano organizovano i sigurno ne optimalno iskorišteno vrijeme. Ali tako puno puno uronjenih doživljaja. I tako puno novog, drugačijeg. Naravno, inspirativnog.

















27.10.12

Eindhoven - dio prvi: Zar nije super?

Krenuli smo popodne, nakon nervoznog jutra ispunjenog pakovanjem i posljednjim pripremama. 45 minuta kasnije bili smo u Rajlovcu. :D A 28 sati kasnije na odredištu - u Eindhovenu.

Hrabro, bio je najčešći komentar koji sam čula prethodnih dana kada sam objašnjavala prijateljima da nas dvoje kanimo tih 1700-tinjak kilometara prijeći u cugu i vlastitim autom. Sada, dok namještam kosti i istežem noge u toploj sobi nakon večere i tuširanja, moram reći da je to bilo jedno super iskustvo. Kupila sam si privjesak Ich kann alles! u to ime. :) Uz Božiju pomoć, čovjek može stvarno svašta. Usput budi rečeno - ne govorim njemački, ali ko kaže da ga ne mogu razumjeti? :D

Zašto je bilo super?

Prvo, naravno, boje jeseni. U dolini Bosne je ovogodišnje platno tek počelo da dobiva crvenkaste, smeđkaste i žućkaste mrlje u zelenim brdima, ali to se ni približno ne može doživjeti dok se ne izađe iz grada.

Malo kasnije, siva brda te moje Bosne, nije mi se dalo da ih pokušam uhvatiti aparatom jer sam unaprijed znala da je to nemoguće. Zbog smoga su djelovala tako nestvarno - kao da je neko njihove obrise izrezao od papira, u nijansama sive i asinhrono (malo inžinjerske terminologije :D) ih pomjera lijevo-desno.

Doći do Maribora, koji obično bude najdalja destinacija do koje idem, a znati da smo prešli tek frtalj puta - postavlja stvari u sasvim novu perspektivu. Zanimljivo mi je kako je poimanje vremena, a u ovom kontekstu i prostora, toliko relativno.

Spoznati da u Austriji nema restorana pored puta koji rade iza 23h, a znati da imaš u cekeru kifle, sir, jogurt i paštetu za svaki slučaj. Večerati u gluha doba na pustom parkingu i još uvijek biti u fazonu šta je nama ovo trebalo i još uvijek je bliže da se vratimo nego da nastavimo. A zatim nastaviti.

Čisti, prečisti zrak i vrući čaj od kamilice čija para leluja u ritmu Satriani-ja. Čaj koji grije i smiruje, nije li kamilica kraljica čajeva? I misli koje odlaze daleko niz ledeni alpski vjetar.

Zaspati negdje nasred Njemačke, dok isti taj ili možda neki drugi neobuzdani vjetar trga lišće sa drveća i kovitla ga po obližnjoj cesti kojom se utrkuju kamiondžije. Probuditi se a ne znati da li je ta jesen oko tebe zbilja tako čarobnih boja ili ti se i to svitanje snilo. I otkud li, Bože, toliko lišća?

Doručak od 50 maraka :O nakon kojeg čovjek još više voli dobre stare kifle iz Aspeka. Pa ne ponesi paštetu! 

Ali neke pumpe zato imaju besplatan pogled od kojeg zastaje dah!

Autoban, an an aaaaan! :) Prije sedam i kusur godina prvi sam put išla u Evropu i prošavši istom ovom cestom pomislila kako bi bilo divno voziti svoj bibi jednom od tih pet traka. Ko kaže da se želje ne ostvaruju?

Kurban Bajram je. Kad se već ne osjeti i ne miriše, osim po maminim kolačima koje nam je spakovala za puta, nagovorila sam dragog da mi kupi ovcu. Plišanu. :)

Pred sami kraj nekakve nepregledne gužve. Kad se stotine auta sliju u onih pet traka i migolje mic po mic, e to ti je gužva! Ko bi po takvoj špici svaki dan išao kući. I šta ono rekoh o relativnosti? :D

Naravno, šta je putovanje bez makar jednog pogrešnog skretanja, makar i pred samim ciljem? I šta je pogrešno skretanje koje te ne odvede ljepšim putem koji bi inače propustio? :)

I kao kruna našeg truda, hotelčić pod mostolikom umjetničkom instalacijom (jedino tako mogu nazvati tu ljepotu od kružnog toka) sa ljubaznom uslugom, ukusnim predjelom od tunjevine i okrepljujućom supom od senfa (ideja za recept anyone?) za večeru, toplim tušem i još toplijim krevetom za spavanjac prije novih avantura.

Zar nije super? :)

(Fotografisala sam uglavnom hranu :D Dođem vam još privjesak i mostloliko čudo, valjda ih uhvatim narednih dana. A lišća ću nafatati holandskog. :))













25.10.12

Dvije varijante džema od jabuka

U maminoj bašti su ove godine jabuke predivne, a to znači da sam ja apsolutno morala da napravim neke fensi šmensi džemove. Ovo su dva recepta koja sam probrala nakon dvosatnog surfanja u potrazi za najoriginalnijim. Ako imate još neki, molim podijelite, jer imam još jabuka koje čekaju u gajbi. :D

Džem od jabuka i tofi karamele definitivno je najneobičniji džem za koji sam ikad čula, to je džem koji sadrži puter! :) Kad malo razmislim, ne znam koja je svrha putera, i u mom se džemu malo previše osjeti njegov šmek ali tu ima ono nešto, možda zbog kombinacije sa medom i slatkim vrhnjem, ili zbog vanilije u jabukama. Zamislila sam ga malo više slojevito, ali moji su se slojevi nekako izmiješali (vjerovatno zbog izvrtanja tegli nakon punjenja :D). Mislim da ću pokušati napraviti neku svoju varijantu koja će isključivati puter, ali sve u svemu, to je jedan simpatičan džem.

Džem od jabuka i mrkve pravi je jesenji džem, bojom i okusom. Mama je odlučila da stavimo daleko manje šećera nego što je u receptu navedeno (samo oko 300g i ja mislim da je čak i to bilo previše), jer mrkva je sama po sebi slatka, a i naše jabuke su više slatke nego kisele. I nekako mi nije išao cimet uz mrkvu, pa smo stavile samo koricu limuna.

Kad samo pomislim na zimska jutra koja ću osvježiti ovim okusima jeseni, toplo mi je oko srca. :)

Evo i slikica.










24.10.12

Jesenje lišće u glicerinu

Kaže jedna izreka: Jesen je drugo proljeće kada je svaki list cvijet. Gledam ove prelijepe boje listova oko sebe i da mi je nekako da ih zadržim da me što duže podsjećaju na toplinu miholjskog ljeta, jer predviđaju da će zima biti hladna i duga.

Jedan sajt predlaže interesantne metode očuvanja listova. Osim sušenja i presovanja koje vjerujem da smo svi probali kao djeca, lišće se može sušiti u mikrovalnoj, presovati nekakvim voštanim papirom (kojeg se kod nas nema kupiti koliko sam upoznata), a tu je i ta zanimljiva metoda - potapanje listova u glicerin.

Glicerin bi trebalo da se može naći u svakoj apoteci, međutim ja sam ga jedva našla. 100ml 5KM, kupila sam dvije bočice (na svu sreću, jer mi je trebala jedna i po za ovaj prvi ekperiment).

Lišće sam pažljivo sakupila u nedjeljnoj šetnji na Vrelu Bosne. Važno je da nije truhlo, da se nije presušilo (da mu se rubovi nisu počeli uvijati) i da nema baja po sebi, te naravno da je lijepo. Najveći izazov mi je, vjerovali ili ne, bio pronaći listove koji su cijeli - većina ih je naime ili šupljikava ili pojedena po ćoškovima. Od toliko stotina i hiljada listova u prirodi, izgleda da bubice jedu skoro pa svaki. :D

Postupak je sljedeći: glicerin i voda se pomiješaju u omjeru 1:2 (dakle duplo više vode). Ja sam odokativno nasula čašu glicerina i dvije čaše vode u veću tepsiju. Lišće se zatim poreda. Obzirom da je lagano, većinom pliva, pa ga je potrebno pritisnuti s nečim. Bila sam u dilemi da li smijem staviti listove jedan preko drugog, ali pošto sam ih sakupila previše za jednu tepsiju odlučila sam da rizikujem pa šta Bog da. Dakle, naredala sam ih nekoliko jedan preko drugoga i pritisnula sa drugom tepsijom i nekim zdjelicama.

Sada treba čekati 2-5 dana. Javim rezultat. :)







23.10.12

GuGu bazar

Odavno pratim rad gugutki, ali sam ih upoznala tek prije dvije sedmice, kad sam posjetila GuGu bazar, već ihajhajti po redu. Znam, znam, užasno kasnim sa postovima, i sad se sigurno pitate šta vas briga za neki bazar koji je prošao prije dvije sedmice? :)

Pa ono što je zanimljivo je da cure prikupljaju garderobu za nove bazare, a vrijeme je sređivanja ormara. Dakle, šta mislite o ideji da se zarovite i pronađete stvari koje više ne nosite, a lijepe su i očuvane i poklonite ih? Stvari će se zatim prodati na slijedećem GuGu bazaru, a novac će biti utrošen u neki od mnogobrojnih humanitarnih projekata koje gugutke organizuju.

A kad ormar počistite, sigurna sam da ćete skontati da vam treba i neki novi komad garderobe. Zašto onda ne biste svratili na bazar i potražili ga? :) Jeste da je malo zahmetli zaroviti se u gomilu stvari, ali kažu da se nađe odličnih odjevnih predmeta, posebno za djecu, a sve je vrlo jeftino. Kad već budete tamo, prigrizite nešto slatko i time podržite jednu samohranu majku. I kupite kakvu điđu na poklon prijateljici kod nekog od kreativaca koji se uvijek pridruže bazaru. Naravno, ne zaboravite da sve to spakujete u ceker, a ako nemate svoj, kupite ultra-mega-cool GuGu ceker. Jel neko brojao koliko je to levela činjenja dobra? :)

Zvučim kao reklama? Guilty as charged, ali ja reklamiram samo super stvari. I psihički se pripremam da se zarovim u sređivanje svog ormara, pa mi ovo dođe i kao dodatna samo-motivacija (jer, jelte, ne bi bilo fino da ne praktikujem i sama ono što propovijedam). :) 





22.10.12

Oktobarske čarolije

Ljudi moji, ja bih toliko toga htjela da podijelim s vama, a ne stižem da pripremim postove. Dugujem vam par stvari još od ljeta, to ću ostaviti za retrospekciju u hladnim zimskim danima.

Jesenji bućkuriš sam poprilično sredila, ali pošto nije fora da vas zatrpam sa sto postova odjednom, rasporedit ćemo ih u narednim danima. Da vam zagolicam maštu, evo malo oktobarskih detalja, pa ćemo ih redom protabiriti. :)



21.10.12

Veneto u jesen

Početak septembra. Italija.

Umjesto razvikane Toskane koja je ipak bila malo predaleko, Veneto. Šarmantan, živopisan, skroman. A tako bogat i živ. Nadasve inspirativan.

Legnaro

Savršene male i velike kuće, sa malim i velikim baštama. Žamor druženja u bučnom, talijanskom stilu. Miris dobre hrane iz komšijske bašte.

Prelijepa priroda.

Mirni lokalni caffe sa užinom i bakicama koje čumuraju poslije nedjeljne mise.

Padova

Jutarnji esspresso, popodnevni macchiato, večernji cappucino. Mnoštvo slanih i slatkih slasnih zalogaja dražesnih imena. I to uživanje u hrani koje su ovi ljudi pretvorili u istinsku umjetnost.

Siesta. Vrijeme za odmor duše.

Fontana sa golubovima koji su svoja mjesta zauzeli na statuama minulih kvazi-velikana, tako da se ne zna da li smo im mi ljudi publika ili smo polijegali po njihovoj travnatoj pozornici, jedući voće, čitajući knjigu i druzeći se s prijateljima.

Ugledati najslađe male čaše sa pripadajućom tacnom od drveta i uživati u cjenkanju i kupovini iako znam da sam svejedno pazarila precijenjenu stvar. No ta slika mojih prijateljica koje uz razgovor u sitne sate, snijeg na prozoru i svjetlost svijeća jedu borovnice iz baš tih čaša sa baš te tacne je neprocjenjiva.

Muzej čarobnih lanterni koji nas je na sahatak odveo u prošlost na jedan nesvakidašnji, vjerujem čak potpuno jedinstveni način.

Bicikli. Rasklimani i moderni, jednobojni i šareni, sa korpama i bez. Voze ih tako nonšalantno i na njima izgledaju tako simpatično da sam obećala sebi da ću sa svoga crvenog bicikla skinuti prašinu u pokušaju da ih imitiram.

I jesen koja se nazire tek po kiši žireva u botaničkoj bašti pod zaštitom Unesca. Ah, ta čarobna melodija vjetra u lišću staroga hrasta i kiša žireva koji pršte po mekom tlu!

A onda, pravi pljusak koji nas je zatekao u istoj toj bašti. Gledati kako se kišne kapi lome na njenim raznolikim velikim listovima i čarobnim cvjetovima, lutati pokrivenim njenim dijelom i istraživati biljke mesožderke i tropske ljepotice kakve teško da bi osmislila mašta i najmaštovitijeg umjetnika.

Promrzli se skupiti pod pokvarenim minijaturnim kišobranom, pronaći najbolju malu trattoriu na svijetu i vraćati se u sobu nakon večere šljapkajući po lokvama u skoro pa sitnim satima.

Neka mala sela kojima se ne sjećam imena.

Pijačni dan u jednom od njih. Plava erika, cvijeće iz bajke koje se odmah uselilo u gepek i preživjelo put sve do moga balkona.

Aparat za mlijeko: pozicioniraš flašu koju doneseš ili kupiš tu, ubaciš dovoljno novčića i dobiješ svježe mlijeko. :)

Voćare i povrćare sa ogromnim korpama.

I ta Venecija, tako turistificirana, a da još uvijek nije baš potpuno izgubila dušu.

Okrijepiti se voćem na stepenicama s pogledom. Usred (doslovno :D) te strke i gužve, naći trenutak za doživjeti. Zanimljive palate, fascinantne kupole i mutni kanali ispod nas.

Izgubiti se tražeći, a onda pronaći. Jednu malu crkvu sa jednom velikom izložbom.

Leonardovi izumi koji zapanjuju! Zašto našoj djeci neko ne pokaže na djelu ovako genijalne stvari? Zašto se fizika ne uči na praktičnim primjerima kakvi su Leonardovi? Ne bi bilo teško ni napraviti iste takve replike u nekom našem muzeju.

I kao kontrast, veliki i bogati Correr koji nas je nosio tamo-ovamo kroz različite periode samog Veneta, ali i do stare Mesopotamije i doba mumija Egipta.

Neizbježni golubovi i ne tako obično japansko vjenčanje na Trgu Svetog Marca.

Posmatrati gondole i zalazak sunca kako se presijava u vodi.

Nakon toga, jos više cijeniti mirnu i, u svojoj jednostavnosti, ljepšu Padovu.

U povratku napuniti auto u Ikei svim mogućim i nemogućim điđama koje su se pri prvom pogledu smjestile u neki kutak moga doma.

I opet pojesti pizzu u istoj pizzeriji u Trstu, sada je već mogu nazvati svojom, pa bila sam tu čitavih dva puta i znala sam je pronaći bez GPS-a i ne sjećajući joj se imena, i to po noći kao i prvi put.

Naravno, svratiti u Ljubljanu. Popiti kafe s dragim ljudima. Gušterati se još malo na suncu. Malo shoppingirati.

Vratiti se kući, još jednom puna toliko novih ideja.