27.10.12

Eindhoven - dio prvi: Zar nije super?

Krenuli smo popodne, nakon nervoznog jutra ispunjenog pakovanjem i posljednjim pripremama. 45 minuta kasnije bili smo u Rajlovcu. :D A 28 sati kasnije na odredištu - u Eindhovenu.

Hrabro, bio je najčešći komentar koji sam čula prethodnih dana kada sam objašnjavala prijateljima da nas dvoje kanimo tih 1700-tinjak kilometara prijeći u cugu i vlastitim autom. Sada, dok namještam kosti i istežem noge u toploj sobi nakon večere i tuširanja, moram reći da je to bilo jedno super iskustvo. Kupila sam si privjesak Ich kann alles! u to ime. :) Uz Božiju pomoć, čovjek može stvarno svašta. Usput budi rečeno - ne govorim njemački, ali ko kaže da ga ne mogu razumjeti? :D

Zašto je bilo super?

Prvo, naravno, boje jeseni. U dolini Bosne je ovogodišnje platno tek počelo da dobiva crvenkaste, smeđkaste i žućkaste mrlje u zelenim brdima, ali to se ni približno ne može doživjeti dok se ne izađe iz grada.

Malo kasnije, siva brda te moje Bosne, nije mi se dalo da ih pokušam uhvatiti aparatom jer sam unaprijed znala da je to nemoguće. Zbog smoga su djelovala tako nestvarno - kao da je neko njihove obrise izrezao od papira, u nijansama sive i asinhrono (malo inžinjerske terminologije :D) ih pomjera lijevo-desno.

Doći do Maribora, koji obično bude najdalja destinacija do koje idem, a znati da smo prešli tek frtalj puta - postavlja stvari u sasvim novu perspektivu. Zanimljivo mi je kako je poimanje vremena, a u ovom kontekstu i prostora, toliko relativno.

Spoznati da u Austriji nema restorana pored puta koji rade iza 23h, a znati da imaš u cekeru kifle, sir, jogurt i paštetu za svaki slučaj. Večerati u gluha doba na pustom parkingu i još uvijek biti u fazonu šta je nama ovo trebalo i još uvijek je bliže da se vratimo nego da nastavimo. A zatim nastaviti.

Čisti, prečisti zrak i vrući čaj od kamilice čija para leluja u ritmu Satriani-ja. Čaj koji grije i smiruje, nije li kamilica kraljica čajeva? I misli koje odlaze daleko niz ledeni alpski vjetar.

Zaspati negdje nasred Njemačke, dok isti taj ili možda neki drugi neobuzdani vjetar trga lišće sa drveća i kovitla ga po obližnjoj cesti kojom se utrkuju kamiondžije. Probuditi se a ne znati da li je ta jesen oko tebe zbilja tako čarobnih boja ili ti se i to svitanje snilo. I otkud li, Bože, toliko lišća?

Doručak od 50 maraka :O nakon kojeg čovjek još više voli dobre stare kifle iz Aspeka. Pa ne ponesi paštetu! 

Ali neke pumpe zato imaju besplatan pogled od kojeg zastaje dah!

Autoban, an an aaaaan! :) Prije sedam i kusur godina prvi sam put išla u Evropu i prošavši istom ovom cestom pomislila kako bi bilo divno voziti svoj bibi jednom od tih pet traka. Ko kaže da se želje ne ostvaruju?

Kurban Bajram je. Kad se već ne osjeti i ne miriše, osim po maminim kolačima koje nam je spakovala za puta, nagovorila sam dragog da mi kupi ovcu. Plišanu. :)

Pred sami kraj nekakve nepregledne gužve. Kad se stotine auta sliju u onih pet traka i migolje mic po mic, e to ti je gužva! Ko bi po takvoj špici svaki dan išao kući. I šta ono rekoh o relativnosti? :D

Naravno, šta je putovanje bez makar jednog pogrešnog skretanja, makar i pred samim ciljem? I šta je pogrešno skretanje koje te ne odvede ljepšim putem koji bi inače propustio? :)

I kao kruna našeg truda, hotelčić pod mostolikom umjetničkom instalacijom (jedino tako mogu nazvati tu ljepotu od kružnog toka) sa ljubaznom uslugom, ukusnim predjelom od tunjevine i okrepljujućom supom od senfa (ideja za recept anyone?) za večeru, toplim tušem i još toplijim krevetom za spavanjac prije novih avantura.

Zar nije super? :)

(Fotografisala sam uglavnom hranu :D Dođem vam još privjesak i mostloliko čudo, valjda ih uhvatim narednih dana. A lišća ću nafatati holandskog. :))













1 komentar: