6.11.12

Eindhoven - dio četvrti: Svugdje pođi, kući dođi

Šta sam ono pričala neki dan kako je super to putovanje od 1750 km u cugu? :D Pa moram da kažem da je u dva cuga malo naporno. :smajli-što-se-umorio:

Doduše, istina je da smo se posljednji dan u Eindhovenu razvukli mojom krivicom sve do 6 popodne, iako mi se na kraju prodavnica sa biljčonijima zatvorila tako da nisam uspjela da dovučem novu cvjećaru u gepeku :( pa je praktično toliko zaglavljivanje ispalo sasvim nepotrebno, a upali smo i u gužvu na samom izlazu iz grada.

No šta je, tu je, nismo se previše uzrujali - pa prešli smo već jednom isti put, a ni vijest kako je neka baba u Austriji udarila u kamion jer je pao snijeg, kojom je klix pokušao da nas prepadne nije zvučala pretjerano zabrinjavajuće. Naoružani strpljenjem, dobrim raspoloženjem i muzikicom, zaputili smo se nazad kući.

Ispričat ću vam jednu smiješnu priču o brisačima, a pouku izvucite sami. :) Ja sam imala sreću da me tata naučio mnogo stvari o vožnji još prije nego što sam položila vozački, između ostalog da se na put ni za živu glavu ne kreće sa lošim brisačima. Jednom prilikom sam prijateljici to pokušala objasniti, no nije shvatila sve dok nismo pobudalile od škripanja poderanih brisača uz pljusak i kamion koji pokušava da nas pregazi u gluho doba noći negdje kod Trsta. Nakon te epizode je otišla pravo u prodavnicu i kupila Bosch-ove brisače od 40 KM! :) Često prepričavamo tu anegdotu. A sada je dobila nastavak - pogodite šta mi je čupkalo živce putem od Holandije do prve normalne pumpe u Njemačkoj, nekih 150 km, u noći i uz kišu za koju insan ne zna jel kiša il je magla? :D Niko nije bio sretniji od mene kad sam napokon pronašla pumpu koja prodaje brisače, i to vidi čuda Bosch-ove (a da su barem koštali samo 40 KM! :D)!

U Njemačkoj smo ovoga puta spavali duže, skoro pa čitavu noć. Uspjela sam istegnuti tetivu na nozi spavajući. :D Doduše, to uopšte nije čudo ako se uzme u obzir u kojem sam se položaju skvrčila na sjedištu već drugu noć u par dana. :D Obično ne stavljam svoje fotografije, ali ovu sa razdrmavanjem i razbuđivanjem pored puta sam prosto morala. :D

Garmin nas je umjesto na Graz odvukao na Klagenfurt a da nismo ni primjetili dok nismo otišli jedno 200 km u pogrešnom smjeru. :D No zato smo ručali u predivnom restoranu pod Alpama koji bi nam inače bio van rute. Ali i platili putarine malo više, čekali pola sata da prođemo kroz Karawanketunnel i vozili se 50 km manje ako je vjerovati pokazivaču - no nama je izgledalo kao vječnost!

U Sloveniji smo nasuli čorbe: Fabijici goriva, nama šejkova i energetskog voća. Bilo mi je mnogo žao proći pored Ljubljane a da ne svratim, ali pošto je bilo već oko 7 naveče, a ispred nas još podalek i podosadan komad puta i u nama umor koji se vala nakupio, tako je bilo pametnije. Strašno me prepao neki ludak iz Novog Mesta (toplo se nadam da se i on prepao makar jednako kao ja) koji se pokušao uključiti na autoput negdje baš iza Ljubljane bukvalno preko mene - samo mi je dragi Bog dao dovoljno prisebnosti da u milisekundama odlučim pravu stvar i izbjegnem nesreću. Hvala Mu pa mi je ostavio još vremena na ovome svijetu da učinim bar još malo dobroga.

Hrvatsku ću pamtiti po pospanosti i osjećaju da je na kraj svijeta iako sam mislila da ću se kad dođem do nje osjećati kao da sam već kod kuće. Ali i po Mjesecu koji se graciozno pokazao između oblaka u svom punom sjaju i koji nas je budnim okom pratio sve do granice.

I na kraju, ta smogava, siva, sama-jama Bosna; tako draga i moja!

Ugasiti automobil nakon 1752,8 km, zahvaliti Bogu na sigurnom dolasku, zakoračiti u svoj dom bogatija za jedno takvo iskustvo - neprocjenjivo! 'ta će mastercard!















Nema komentara:

Objavi komentar