25.2.13

Bomba zdravi doručak

Ako tražite jednostavnu varijantu zdravog doručka, evo jedne. Meni je idealno za dane kad znam da ću ujutro krmeljati i da mi se neće dati ništa pripremati - ovo se priprema večer prije. Upozoravam da je jako, može držati haman čitav dan! :D

Sastojci

  • 2 kašike Bademove smjese protiv holesterola (ili kako se već zove)
  • 2 dcl jogurta, što tečnijeg
  • otprilike 3-4 kašike zobenih pahuljica (ja sam fan onih crunchy)
  • otprilike 2 kašike suhog ili orašastog voća po želji: jabuke, grožđice, bademi i sl. (ili par suhih šljiva ili marelica, nemojte pretjerati :))
  • kašika Jukan imunosirupa
  • po želji javorovog sirupa ili rižinog slada (kad ćemo zdravo, neka bude bez šećera ;)), može i med vjerovatno

Priprema

  • Umiješati sve u jednu šolju i poklopiti. Ostaviti preko noći.

Serviranje

  • Samo uzmite kašiku i navalite. :)


22.2.13

Bookcrossing

Moja mama stalno prepričava jednu šega zgodu iz mog djetinjstva. Naime, negdje u šestom ili sedmom razredu osnovne škole pročitala sam sve što se moglo pročitati na dječijem odjelu lokalne biblioteke. Prešla sam na odjel za odrasle, ali je teti bibliotekarki bilo naporno stalno se brinuti da mi ne dođe pod ruke koja knjiga neprimjerenog sadržaja, a i bilo joj je valjda sumnjivo što sam svako 15 dana posuđivala po dvije nove knjige, pa mi je jednostavno odlučila zabraniti pristup biblioteci. Kakvu joj je lekciju mama održala, ne moram pričati. Znam samo da sam poslije dobila nagradu za najčitaoca godine. :D

Kasnije, poslije rata, kad sam već imala džeparac koji je mogao pokriti i nešto osim užine, nije mi više bilo dovoljno što imam pristup školskoj biblioteci i onoj velikoj gradskoj, uhvatila me manija kupovine knjiga. Htjela sam ih posjedovati što više. Maštala sam o vlastitoj biblioteci u kojoj bih se po neke knjige morala penjati po ljestvama, a samo bih ja znala gdje šta stoji. Tempo čitanja povećao se na dvije knjige sedmično, bukvalno sam ih gutala. Dok su kolege iz škole otkrivale čari večernjih izlazaka, ja sam živjela u nekom svom svijetu, u kojem je vrijeme u velikoj mjeri prolazilo u čitanju.

Eto, toliki sam bookworm bila. :)

Onda, ako vam kažem da baš i nisam proslijeđivala knjige, možete pretpostaviti koliko ih se nakupilo za svo to vrijeme. Svojevremeno sam pokušala da ih se riješim, ali kako se riješiti knjiga koje voliš? U biblioteci će ih neko pošarati, poderati, neće ih cijeniti. Antikvarnica? Ma nikada mi ne mogu platiti dovoljno, a glupo je da ih prodam budzašto nekome ko će na njima zarađivati. Kad bi bar postojala neka grupa ljudi koji vole knjige i žele da dobiju nove! I tako sam nabasala na bookcrossing.

Bookcrossing je teško prevesti, može se objasniti kao običaj ostavljanja knjige na javnom mjestu kako bi je pronašli i pročitali drugi, koji onda učine isto.

U to vrijeme, a bila je to 2004. koncept je bio potpuno inovativan. A i danas mislim da je genijalan! Web sajt, doduše, značajno zaostaje za vremenom, ali moram reći da je u onaj vakat bio super moderan. Bookcrossing je zaslužan što sam počela čitati knjige na engleskom jeziku. I što sam upoznala neke zanimljive ljude. Bila sam toliko opsjednuta njime da sam čak i pokušala pisati blog ne bih li privukla više knjigoljubaca sa ovih prostora da počnu razmjenjivati knjige. :) Nije baš bilo uspješno (ili samo ja nisam bila dovoljno ustrajna?), a umjesto da se smanji, broj knjiga na mojim policama se samo povećao. :)

I zašto baš sad pišem sve ovo?

Pa danas sam odlučila da napokon protabirim tu svoju gomilu knjiga i većinu ih proslijedim nekome. Jer knjige nisu ukras za police ni magnet za prašinu, one svoju svrhu mogu ispuniti samo ako ih neko čita. Zato trebaju biti slobodne. Kretati se. Prvo sam ih htjela dati nekoj biblioteci, ili bibliotekama. A onda sam u njima nabasala na bookcrossing id-eve (po kojima se prate knjige registrovane za bookcrossing) i sjetila se kako stalno razmišljam da je šteta da danas ljudi slabo čitaju i niko ne radi nikakvu promociju čitanja. I odlučila još jednom pokušati proširiti ideju o bookcrossingu u BiH. Ko zna, možda ovoga puta bude uspješnija.

Počinjem sa facebook grupom. Bujrum.


10.2.13

Brisel, priča o ljudima i dvije lijeve papuče

Karte smo kupili na vrijeme, prije svih ostalih dešavanja koja su nam istumbala život. A i njegova konferencija nije mala stvar pa da je poremete kojekakve budalaštine, štaviše. Jest da nisam imala ni kofer ni laptop - a trebalo je, jelte, spakovati stvari u nešto i još odraditi neki poslić na bilo kakvom kompjuteru, no odlučila sam da će nam ovo putovanje biti super no matter what!

Neki su mi rekli da nije Bog zna šta ili da tamo nema ništa (!?), neki su mi dali zanimljive i korisne savjete, no najviše mi se svidio pristup jedne prijateljice koja me na moje pitanje Kako je u Briselu? samo pogledala i rekla Svidjet će ti se. I bila je u pravu.

Najbolje je sve u životu raditi bez očekivanja, onda ti bude lijepo šta god da se dogodi. No još je bolje ako imaš predrasude, a neki ljudi ili neko mjesto ti ih razbiju. Upravo to mi se desilo sa Briselom i Briseljanima (ako se tako zovu? :)) - naime, imala sam u glavi tu sliku uštogljenog svijeta, nešto poput Austrijanaca ili Francuza samo još ufuranijih i punijih sebe, svog jezika i kulture, historije i osvajanja i kvazivizija vlastite veličine. Pa ipak su sjedište Evropske unije.

Moj doživljaj Brisela bio je sasvim suprotan, a najbolje ga opisuje nekoliko rečenica iz jednog simpatičnog lokalnog turističkog vodiča: U Parizu možete biti cool koliko god hoćete, no ovdje vam to neće proći. Ako vam neko u Briselu kaže da ste trendi, možete to smatrati uvredom. Ovdje je kompliment ako vam neko kaže da ste easy-going (koja je naša riječ za ovo?). Dakle, budite ono što jeste - a ako ste čudak, još bolje, odlično ćete se uklopiti. (...) Skoro da nema države koja nije vladala nama, pa nije ni čudo da imamo krizu nacionalnosti. (...) Govorimo dva jezika - francuski i holandski (sigurno ste primjetili da svaka ulica ima dva naziva), većinom dobro baratamo i engleskim, a koristit ćemo i arapski, turski, njemački, kineski ili staromezopotamijski ako je potrebno da se sporazumijemo. U ovom humoru na vlastiti račun krije se jedna jednostavna no veoma profinjena mudrost življenja, zasnovana na toleranciji, osjećaju za zajednicu i potrebu da se drugi osjećaju jednako dobro kao i mi, tj. oni.

Podsjetili su me da je ok biti svoj u svakoj situaciji i da se može biti sretan sa malim, naučili me da kiša, vjetar i hladnoća mogu biti romantični, pokazali mi koliko je neopterećen mozak kreativniji u odnosu na onaj koji stalno pametuje.

Probala sam sendvič sa mrkvom, senfom i medom i najslađu glazuru za muffine na svijetu. To će se definitivno naći na mojim menijima uskoro. Skupa sa pravim vaflovima, za koje sam napokon pronašla i pravi aparat! Pomfrit nam se nije jeo (tješim se da su i ove naše verzije valjda jednako dobre kao original koji je izmišljen upravo u Briselu), no probali smo Hut pizzu - napominjem da je njihova normal manja od naše najmanje pizze. No bila je ukusna i dovoljna za obrok.

Shvatila sam da najviše volim cappuccino iz ogromnih šolja. Koji se pije 3 sata. Zavaljena u kauč. :D

Ošmekala sam luster koji zapravo nije luster nego instalacija sijalica koja služi umjesto lustera. Još samo da smislim gdje bih njoj sličnu vlastitu verziju mogla da smjestim i mogu se baciti na izrađivanje.

Bilo je teško probrati između vrlo zanimljivih muzeja, no Muzej stripa me nije razočarao. Osim što su me Calimero i Štrumfovi vratili u djetinjstvo, upoznala sam Tintina i još neke junake, ali i uživala u predivnoj arhitekturi zgrade u kojoj je sada Muzej smješten a koja je nekada bila fabrika tekstila. Talk about cultural heritage, sigh.

Nisu me se dojmila gotska zdanja na glavnom trgu, ni turistificirane prodavnice čokolade (istu smo našli u supermarketu za daleko nižu cijenu), no svejedno je bilo zabavno provrtiti se ulicama i trgovima starog Brisela. I ugrijati se čajem/toplom čokoladom u gay friendly kafiću. :) I ta će se topla čokolada servirana kao toplo mlijeko uz komadiće čokolade koje sam sebi ubacuješ u šolju nadam se uskoro naći na mojim menijima za goste.

Naučila sam šta je freezing drizzle, termin koji je vremenska prognoza najavila za period kada smo mi bili u Briselu. Tata je to preveo kao driiiiizle. :) Vjerujem da ću tu ledenu kišu koja nit je kiša niti rosa, koja ne pada nego se lijepi, a koju obavezno prati ledeni vjetar čisto da pojača dojam zauvijek tako i zvati. A doživjela sam i kako je to kad je u isto vrijeme nebo prekriveno crnim oblacima, a odnekud sija sunce i uz sve to pada snijeg, koji opet nije snijeg kako ga ja zamišljam nego je suh i čini se kao da vjetar raznosi neko sitno vlažno perje. Uh, kako je divan osjećaj zdušiti u topli zatvoreni prostor poslije šetnje po takvom vremenu!

Na buvljaku sam kupila gomilu šalova po 30 centi i neki blentavi valjak za grnčarenje. I zahvalila Bogu što nismo došli autom da ne pokupim hrpu bespotrebnih a simpatičnih retro điđa ili interesantnih pokislih knjiga koje su se mogle naći u toj gomili kiča razastrtoj po kockastom pločniku.

Šta još? Ah da. Kad sam se raspakovala, shvatila sam da sam za po sobi ponijela dvije lijeve papuče. Dragi je crko od smijeha. A ja sam se navlačeći tu drugu lijevu papuču na desnu nogu u svjetlu nedavnih dešavanja i načina na koji sam odlučila da živim bez obzira na njih sjetila one When nothing goes right, go left. Ako ideš u Brisel, još bolje, odlično ćeš se uklopiti. ;)
















3.2.13

Ponovo ispočetka

Huh, skoro dva mjeseca su prošla od posljednjeg posta koji sam napisala. Vjerujem da ste već naučili da sam ja takva, nestanem s vremena na vrijeme, nenajavljeno i na neodređeno. Desi se da nemam inspiracije ili se desi da se bavim nečim drugim, a ne malim stvarima o kojima ovdje obično pišem. Ili mi se jednostavno desi život. No dobra vijest je da se uvijek vratim. Nadam se bolja, sa još više inspiracije koju mogu podijeliti sa vama.

Ovaj post neće biti o veselim điđama, ni šarenim stvarima, ni oubičajeni bućkuriški post. No nadam se da će svejedno biti inspirativan, na jedan malo drugačiji način.

Trenutno sjedim u minijaturnom briselskom kafiću, stisnuta između ljudi koji žamore na francuskom, pijem kapućino iz šarmantne okrnjene tamno plave šolje i pišem. Kao u filmovima. :) Nije poenta da se pohvalim, to ću uraditi kad budem pisala o ovome putovanju u nekom od narednih postova. Nego sam upravo sada odlučila da napišem nešto. Pa sam spontana. :)

Maloprije sam posmatrala prolaznike ovog stranog i meni dalekog grada, i onako razmišljala kakve li priče nosi svaki od njih. U kojoj su životnoj fazi trenutno? Koji okviri sputavaju njihove vidike? Koliko puta su oni počinjali iz početka?

Skoro dva mjeseca su prošla od mog posljednjeg posta. U međuvremenu, desio se život. One situacije koje čovjeka podstaknu da stavi pauzu na zamišljenom daljinskom upravljaču svoga putovanja na ovome svijetu i dobro promotri sve detalje. Pa malo premota unazad, pa zamisli da premota unaprijed. Pa se vrati u sadašnjost, tu zaustavljenu, i uradi jedan zoom-out. Pa se malo zatvori u zamišljeni tetrapak i dobro promućka. Čisto da vidi šta će ispasti kad se opet otvori. :) I ako je mudar, donese neke životne odluke. 

Šta sam ja naučila i odlučila? Da je najvrednije što posjedujemo vrijeme. Danas, sutra ili za 100 godina, kad nam sve drugo bude oduzeto, jedno po jedno, ili sve odjednom, ništa nam neće biti važno osim kako i u šta smo potrošili svoje vrijeme. Ja sam zato odlučila da nadjem vrijeme za sve ono za šta inače nemam vremena. Jer život se dešava upravo zato da bismo ga živjeli. I ako zaboravimo kako, dok god smo tu, možemo početi ispočetka. I ponovo ispočetka.