3.2.13

Ponovo ispočetka

Huh, skoro dva mjeseca su prošla od posljednjeg posta koji sam napisala. Vjerujem da ste već naučili da sam ja takva, nestanem s vremena na vrijeme, nenajavljeno i na neodređeno. Desi se da nemam inspiracije ili se desi da se bavim nečim drugim, a ne malim stvarima o kojima ovdje obično pišem. Ili mi se jednostavno desi život. No dobra vijest je da se uvijek vratim. Nadam se bolja, sa još više inspiracije koju mogu podijeliti sa vama.

Ovaj post neće biti o veselim điđama, ni šarenim stvarima, ni oubičajeni bućkuriški post. No nadam se da će svejedno biti inspirativan, na jedan malo drugačiji način.

Trenutno sjedim u minijaturnom briselskom kafiću, stisnuta između ljudi koji žamore na francuskom, pijem kapućino iz šarmantne okrnjene tamno plave šolje i pišem. Kao u filmovima. :) Nije poenta da se pohvalim, to ću uraditi kad budem pisala o ovome putovanju u nekom od narednih postova. Nego sam upravo sada odlučila da napišem nešto. Pa sam spontana. :)

Maloprije sam posmatrala prolaznike ovog stranog i meni dalekog grada, i onako razmišljala kakve li priče nosi svaki od njih. U kojoj su životnoj fazi trenutno? Koji okviri sputavaju njihove vidike? Koliko puta su oni počinjali iz početka?

Skoro dva mjeseca su prošla od mog posljednjeg posta. U međuvremenu, desio se život. One situacije koje čovjeka podstaknu da stavi pauzu na zamišljenom daljinskom upravljaču svoga putovanja na ovome svijetu i dobro promotri sve detalje. Pa malo premota unazad, pa zamisli da premota unaprijed. Pa se vrati u sadašnjost, tu zaustavljenu, i uradi jedan zoom-out. Pa se malo zatvori u zamišljeni tetrapak i dobro promućka. Čisto da vidi šta će ispasti kad se opet otvori. :) I ako je mudar, donese neke životne odluke. 

Šta sam ja naučila i odlučila? Da je najvrednije što posjedujemo vrijeme. Danas, sutra ili za 100 godina, kad nam sve drugo bude oduzeto, jedno po jedno, ili sve odjednom, ništa nam neće biti važno osim kako i u šta smo potrošili svoje vrijeme. Ja sam zato odlučila da nadjem vrijeme za sve ono za šta inače nemam vremena. Jer život se dešava upravo zato da bismo ga živjeli. I ako zaboravimo kako, dok god smo tu, možemo početi ispočetka. I ponovo ispočetka.

Nema komentara:

Objavi komentar