9.11.13

Gospodin Zagreb u jesenjem ruhu

Bila sam jednom u Zagrebu i prije. Nije mi se baš svidio. Bilo je to doduše vjerovatno više povezano sa stanjem moje duše nego sa Zagrebom, ali ipak - ostala je neka gorka uspomena i hladnoća oko srca pri pomisli na taj grad.

Nadala sam se da ću mu uskoro dati još jednu priliku. To uskoro se pretvorilo u tri godine, ali prilika je došla. I nije me iznevjerio.

Duša mi, moram priznati, nije u puno boljem stanju nego onomad, ali valjda se čovjek s godinama nauči nositi teret a ipak biti živ iznutra. Ne odustati od malih stvari. I znati udahnuti, pa i onda kad ga žiga u plućima.

Zagreb mi je pokazao svoju romantičnu stranu. 

Topla žuta svjetlost uličnih lampi u prohladne jesenje večeri, lišće što ga vjetar kovitla po ulicama koje mirišu po starini, zvonjava katedrale, mirisi hrane iz raštrkanih kaptolskih restorančića i žmirkave svijeće raspoređene po uglovima pred Sisvete. 

Juhica od brokolija da ugrije tijelo i dušu nakon lunjanja po Ilici u potrazi za bio hranom i tkaninom za nove hlače.

Outlet knjiga. Bože, kako se neko dobro dosjetio toga!

Parkovi. Peseki. :) Žamor prolaznika. Klepetanje tramvaja.

Veliki srdačni osmijeh uličnog prodavača kestenja, pomno pripremljenog i probranog. I jedan fišek za otpatke, da se ne bacaju po ulici.

Park na padini. Kasna noć i pogled na osvijetljene prozore sretnih porodica. I crkvicu između zgrada. Trenuci za promišljanje.

Stan u starom dijelu grada. Blizu centra, a ipak dovoljno daleko da se ima za prošetati. Minimalistički i predivno uređen. Pun duše. I cimerka koja bi, sigurna sam, bila jedna od dragih mi prijateljica da kojim slučajem živimo u istom gradu.

Zagreb. Grad koji me prigrlio toplinom i potaknuo na nova promišljanja. Pomogao mi je da spoznam vlastitu snagu, i još više - njene granice. I da uprkos njima volim sebe. Možda čak i malo više upravo uprkos njima. Stari gospodin u melanholičnom jesenjem odijelu koji me podučio još jednoj životnoj lekciji.

A obavila sam i nešto posla, nije baš da sam samo lunjala. ;)







3.11.13

Opet?

Kažu život je ono što se desi između naših planova. Meni se ovaj život nekako baš dešava. Toliko da se ponekad zapitam kamo je otišao i u čemu prolazi.

Iskrena da budem, ove sam godine potpuno obrnula život naglavačke. Hoće to mene doduše mnogo češće nego normalne insane. No ono što me pojede je da se vrlo često u tim obrtanjima izgube male stvari. Ako ništa, smanji se količina uživanja u njima. I najčešće ne znam kako da ih vratim.

Ali pokušat ću. Opet. I uvijek opet. Stoga odlučujem da ću se vratiti i na bućkuriš! Samo se strpite još malo. Ili me ohrabrite, čisto da znam da ste još tu negdje i da znate kako mi je. :)