Gospodin Zagreb u jesenjem ruhu

Bila sam jednom u Zagrebu i prije. Nije mi se baš svidio. Bilo je to doduše vjerovatno više povezano sa stanjem moje duše nego sa Zagrebom, ali ipak - ostala je neka gorka uspomena i hladnoća oko srca pri pomisli na taj grad.

Nadala sam se da ću mu uskoro dati još jednu priliku. To uskoro se pretvorilo u tri godine, ali prilika je došla. I nije me iznevjerio.

Duša mi, moram priznati, nije u puno boljem stanju nego onomad, ali valjda se čovjek s godinama nauči nositi teret a ipak biti živ iznutra. Ne odustati od malih stvari. I znati udahnuti, pa i onda kad ga žiga u plućima.

Zagreb mi je pokazao svoju romantičnu stranu. 

Topla žuta svjetlost uličnih lampi u prohladne jesenje večeri, lišće što ga vjetar kovitla po ulicama koje mirišu po starini, zvonjava katedrale, mirisi hrane iz raštrkanih kaptolskih restorančića i žmirkave svijeće raspoređene po uglovima pred Sisvete. 

Juhica od brokolija da ugrije tijelo i dušu nakon lunjanja po Ilici u potrazi za bio hranom i tkaninom za nove hlače.

Outlet knjiga. Bože, kako se neko dobro dosjetio toga!

Parkovi. Peseki. :) Žamor prolaznika. Klepetanje tramvaja.

Veliki srdačni osmijeh uličnog prodavača kestenja, pomno pripremljenog i probranog. I jedan fišek za otpatke, da se ne bacaju po ulici.

Park na padini. Kasna noć i pogled na osvijetljene prozore sretnih porodica. I crkvicu između zgrada. Trenuci za promišljanje.

Stan u starom dijelu grada. Blizu centra, a ipak dovoljno daleko da se ima za prošetati. Minimalistički i predivno uređen. Pun duše. I cimerka koja bi, sigurna sam, bila jedna od dragih mi prijateljica da kojim slučajem živimo u istom gradu.

Zagreb. Grad koji me prigrlio toplinom i potaknuo na nova promišljanja. Pomogao mi je da spoznam vlastitu snagu, i još više - njene granice. I da uprkos njima volim sebe. Možda čak i malo više upravo uprkos njima. Stari gospodin u melanholičnom jesenjem odijelu koji me podučio još jednoj životnoj lekciji.

A obavila sam i nešto posla, nije baš da sam samo lunjala. ;)